Partizanovi juniori igraju protiv Zvezde, Hemofarma, Radničkog, a naš sustav natjecanja onemogućava Ciboni i Zadru da igraju u istoj ligi.

Autor: Petar Kliškinić , politikaplus.com

Jasmin Repeša u svojoj je prvoj utakmici po povratku na klupu Cibone doživio poraz od Radničkog u Draženovu domu 81:87. Naravno, za trenera ekipe ustoličen je nekoliko dana prije i zaista je bilo nerealno očekivati da podigne poprilično razrušenu i demotiviranu momčad.

Usprkos porazu kojeg, budimo realni, Jasko sigurno nije očekivao, prosječni navijač Cibone morao je biti zadovoljan izjavama izrečenim na press konferenciji nekoliko minuta nakon utakmice. Konkretno, Repeša je priznao kako sve više razmišlja o Marku Arapoviću, 207 centimetara visokom klincu koji je jasno označen kao najveći talent kojeg Cibona u ovom trenutku ima.

Ova situacija mami osmijeh na lice Ciboninog navijača iz dva jednostavna razloga. Prvi je očigledan – Repeša u momčad ubacuje 16-godišnjaka radi kojeg će, ako ništa drugo, i publika pohrliti u većem broju na utakmice seniorske ekipe jer ipak je preveliki broj nas koji će radije gledati golobradog mladića nego preplaćenog Amera koji se ponaša kao da je na uličnom haklu s dečima iz kvarta. Drugi, i možda višestruko korisniji razlog je taj što će tog istog mladića trenirati Jasmin Repeša. Čovjek koji zna kako od talentiranog igrača napraviti kalibar čak i NBA klase.

Prije pet dana na tportal.hr izašao je članak izvjesnog novinara Vlade Radičevića koji je većinu svog prostora posvetio upravo mladom Arapoviću. U tekstu prepunom nelogičnosti i pretjeranog hvalisanja dotični novinar na početku teksta izjavljuje kako je „nevjerojatno kako se u svega nekoliko mjeseci sve u zagrebačkoj Ciboni okrenulo i promijenilo nabolje.“ Nadalje, u tekstu stoji kako je Marko najtalentiraniji hrvatski košarkaš, čak veći talent od Marija Hezonje i Darija Šarića koji su, uzgred rečeno, prethodne dvije godine bili najbolji  kadeti u Europi. Kolumnistu tportala valjda nije dovoljna usporedba sa Zagrebovim dvojcem pa je Marko već sad talent u rangu pokojnog Kreše Ćosića, Dina Rađe i Tonija Kukoča, da bi na kraju slavodobitno zaključio kako je Marko Arapović igrač koji svakome u kadetskoj ligi može zabiti 50 koševa po utakmici.

Površni poznavatelj košarkaških prilika ili poneki laik sigurno će ostati zaprepašten tom brojkom. Ipak, tužna srca, potpisnik ovih redaka mora obavijestiti upravo takve navijače kako zbivanja u mlađim kategorijama nisu toliko bajna kako bi se dalo isčitati iz teksta kolege Radičevića. Nije problem u Marku Arapoviću, koji zaista ima predispozicije da postane veliki košarkaš. Problem je u tome što Hrvatski košarkaški savez na čelu s Dankom Radićem radi toliku sprdačinu od sustava natjecanja da svaki iole talentirani klinac može ubaciti protivniku iz pregrađa preko 30 komada.

Hrvatska juniorska liga podijeljena je u četiri skupine natjecanja. Sjever, jug, istok, zapad. Klasika. Nadalje, svaka od tih skupina podijeljena je u još dvije skupine, A i B, što nam daje brojku od nekakavih 50-ak ekipa koje igraju prvu hrvatsku juniorsku ligu. U takvom sustavu sasvim je jasno kako talentirani Marko Arapović vjerojatno neće imati priliku zaigrati protiv isto tako talentiranog Paola Marinellija ili Vukovića kojeg je Split već priključio prvoj ekipi. Ne, Marko će umjesto toga „španati“ protiv vršnjaka iz Maksmira, pobijediti ih 50 razlike i pritom upisati 40 koševa. Isto tako, Franjin sin možda neće imati priliku igrati protiv svojih vršnjaka iz Zadra, Šibenika, Sinja ili Dubrovnika.

Srpski košarkaški talenti koji već s 18 godina igraju zapažene uloge u seniorskoj konkurenciji uvijek su nam „trn u oku“. Razlog? Dejan Bodiroga, živuća košarkaška legenda, osnovao je jedinstvenu juniorsku košarkašku ligu u kojima se najbolji sastaju s najboljima. Svjesno je suzio ligu zbog kvalitete. Partizanovi juniori tako svakoga vikenda igraju protiv vršnjaka iz Zvezde, Hemofarma, Radničkog i slično, umjesto da igraju protiv nekakvog Željezničara iz Inđije. Naša, hrvatska liga, u kojoj postoji bezbroj prvih liga, postaje kontraproduktivna.

Protivnici ovakve lige kakvu otvoreno zagovara skupina košarkaških entuzijasta često kažu kako hrvatski sport nema novca za jedinstvenu ligu. S druge pak strane, u ovakvom sustavu natjecanja odigra se više od stotinjak utakmica. Tko onda plaća suce, zapisničare, delegate?

Da zaključimo, Ciboni je potreban Marko Arapović. Hrvatskoj košarci to nije dovoljno. Naš nekad veliki sport vapi za puno više takvih primjera. U ovakom sustavu, u ovakvom savezu kakvog je stvorio svemogući predsjednik, to nikako nije moguće. Jer tko će, primjerice, nekakvom junioru Splita, Cedevite, Zagreba ili Cibone objasniti da on nije košarkaška zvijezda i veliki igrač jer je Maksimiru utrpao 50 komada? Psihologija, pogotovo ova dječja, priznajete – jako je zajebana stvar.